Humanost nije samo pružiti pomoć onima kojima je potrebna, već i sačuvati prostor u kojem ljudi mogu ostati ljudi, uprkos ratu, strahu i razaranju. U Jevrejskoj opštini u Sarajevu predstavljena je knjiga La Benevolencija – Mjesto susreta: humanost i dijalog 1992–1995, autorice Elme Softić-Kaunitz, koja donosi dragocjeno svjedočanstvo o djelovanju Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija tokom opsade Sarajeva.

Autorica Elma Softić-Kaunitz istakla je da knjiga ne govori samo o humanitarnoj pomoći koju je La Benevolencija pružala građanima Sarajeva, već i o stvaranju prostora susreta, razgovora i međusobne podrške. U vremenu kada su rat i nasilje razarali društvene veze, La Benevolencija bila je mjesto na kojem su se susretali ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i društvenih pripadnosti, pronalazili prijatelje, razmjenjivali mišljenja i čuvali osjećaj zajedništva.

Govoreći o knjizi, prof. dr. Zilka Spahić Šiljak posebno je naglasila važnost razumijevanja humanosti kao etičke odgovornosti prema drugome, koja nadilazi granice etničke i religijske pripadnosti. Djelovanje La Benevolencije tokom opsade Sarajeva pokazuje da solidarnost nije samo apstraktna moralna vrijednost, nego konkretna praksa koja se ostvaruje kroz brigu, dijeljenje resursa, međusobno povjerenje i spremnost da se pomogne drugome bez obzira na njegov identitet.

Iz perspektive etike brige i izgradnje mira, iskustvo La Benevolencije posebno je važno jer pokazuje da se mir ne gradi tek nakon završetka rata. On se gradi i usred nasilja, onda kada ljudi odbijaju prihvatiti logiku neprijateljstva i podjela. U društvu u kojem se identitet često koristio kao razlog za isključivanje, La Benevolencija pokazala je da identitet može biti i izvor odgovornosti, otvorenosti i solidarnosti.

Prof. Spahić Šiljak ukazala je i na značaj očuvanja ovakvih svjedočanstava u kulturi sjećanja. Historija rata ne smije biti ispričana samo kroz nasilje, razaranja i stradanja, nego i kroz priče o ljudima i organizacijama koji su čuvali dostojanstvo, pružali otpor dehumanizaciji i stvarali prostore povjerenja. Takve priče ne umanjuju težinu ratnih zločina i patnje, nego dopunjuju naše razumijevanje prošlosti pokazujući da su i u najtežim okolnostima postojali moralni izbori i mogućnosti drugačijeg djelovanja.

Posebna vrijednost knjige ogleda se u tome što La Benevolenciju predstavlja ne samo kao humanitarnu organizaciju nego i kao prostor građanske solidarnosti i međureligijskog dijaloga, u kojem je pripadnost zajednici značila preuzimanje odgovornosti za dobrobit svih ljudi.

Promocija knjige bila je prilika da se podsjeti na važnost ovakvih primjera i za današnje bosanskohercegovačko društvo. U vremenu novih polarizacija, nepovjerenja i pokušaja produbljivanja društvenih podjela, iskustvo La Benevolencije podsjeća da se zajedništvo ne podrazumijeva, nego se svakodnevno gradi kroz susrete, razgovor i konkretna djela solidarnosti.

La Benevolencija je tokom opsade Sarajeva bila mnogo više od mjesta na kojem se dobivala pomoć. Bila je mjesto na kojem se čuvala ljudskost. Upravo je to jedna od najvažnijih poruka ove knjige za današnje i buduće generacije.